1.Za početak, ukratko nam se predstavi
Bok! Ja sam Matej Gabud i dolazim iz Piškorevaca, sela pored grada Đakova. Trenutno studiram engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a ovdje sam zbog pisanja. =)
2.Kako je započela tvoja ljubav prema poeziji? Jesi li to sam otkrio ili je netko u tvojoj okolini utjecao na to?
Ljubav prema poeziji prirodno je započela kad sam bio u srednjoj školi. Kroz predavanja i čitanje lektira shvatio sam koliko književnost može biti zanimljiva pa sam se i sam odlučio upustiti u pisanje kako bih stvarao vlastite svjetove.
3. U 47. izdanju Rukopisa”, zborniku poezije i kratke proze mladih s prostora bivše Jugoslavije objavljen je i tvoj rad. Kako si se odlučio prijaviti i kako si se osjećao kada si saznao da je tvoj rad uvršten u Zbornik?
Za Rukopise znam već nekoliko godina, a ovo je bila moja treća prijava. Odlučio sam se prijaviti jer sam i prošle godine uvršten u zbornik te me draga ekipa iz Pančeva i prošle godine pozvala na festival, ali sam zbog obveza na fakultetu bio spriječen. Ove su me godine opet pozvali te sam iskoristio priliku i otišao u Pančevo. Od srca im zahvaljujem na pozivu! Moram priznati da sam se osjećao ponosno jer u Rukopisima stvarno možete pronaći odlične mlade autore.
4. Nedavno si objavio svoju prvu zbirku poezije pod nazivom Ameba amebi. Ovim putem ti čestitamo na tome :-) Koje su teme kojih se najviše dotičeš? Koliko dugo je trajao proces od prvog teksta do samog izdavanja?
Puno Vam hvala! Ameba amebi bavi se raznim temama, ali u središtu su zbirke složeni ljudski životi koji su me dotaknuli pa je ova zbirka svakako ispovjedno i autobiografski obojena. U njoj se bavim pitanjem korijenja koje želim u potpunosti prigrliti i istovremeno biti neovisan. U zbirci se stoga mogu pronaći pjesme o mojoj majci, tati, baki, braći, ostalim članovima obitelji i mnogim prijateljima – bez njih ne bi bilo poezije. Glavna pouka Amebe amebi jest da smo svi zapravo povrijeđeni na različite, ali opet slične načine i da je krajnje vrijeme da prigrlimo jedni druge. Pjesmama zapravo opjevavam preživljavanje, najveću od svih umjetnosti. U zbirci se zasigurno uočava moja fasciniranost prirodom, mitologijom i religijskom simbolikom, a vidljiv je i blagi utjecaj japanske kulture. Što se objave same zbirke tiče, proces je trajao tri godine. Pjesme su nastajale kad sam imao 19 i 20 godina te mi je trebalo nešto manje od godinu dana da prođem sami proces objave i da pjesme napokon ukoričim. Primjerak zbirke može se naručiti na službenoj stranici moga nakladnika: https://luxnoctis.hr/.
5. Član si i Kluba mladih pisaca "Tinta" GKČ Đakovo. Što ti to znači i koje su sve aktivnosti koje Klub organizira?
Tako je, član sam Tinte već nekoliko godina i ona je na razne načine doprinijela mojem rastu. Od članova sam još od srednje škole neprestano dobivao podršku te smo zajedno svjedočili našem umjetničkom rastu. Sastanke održavamo svaki drugi tjedan, a obilježavamo rođendan udruge te Dan poezije tako što čitamo svoju ili tuđu poeziju u prostoru Gradske knjižnice i čitaonice Đakovo koja nas podržava. Ponekad organiziramo još kakav događaj tijekom godine, ali se želimo usredotočiti na pisanje i na dijeljenje naših uradaka u intimnom privatnom okruženju.
6. Osim što pišeš poeziju, trenutno i studiraš. Koji su ti planovi za budućnost?
Volio bih se okušati u ulozi profesora i nastaviti pisati te se okušati i u drugim umjetnostima. Život je nepredvidiv tako da postoje mnogi putevi kojima mogu poći.
7. Čime se još baviš u slobodno vrijeme?
Osim što u slobodno vrijeme pišem, također jako volim čitati, fotografirati, putovati, plesati po sobi i otkrivati novu glazbu na raznim jezicima. Ako ne radim navedeno, sigurno isprobavam nove okuse čajeva. =)
8. Što bi poručio mladima koji također vole pisati no nisu još svoje tekstove/pjesme pokazali široj javnosti?
Mislim da bi svoje umjetničke radove trebali pokazati drugima ukoliko osjećaju tu potrebu – onu koju osjećam i ja. Važno je da to dijeljenje sa svijetom bude prvenstveno želja njihove nutrine, a ne želja za eksternom validacijom. Ne možemo pretpostaviti što će drugi misliti o našem radu i nama, ali zato možemo biti ponosni na ono što dijelimo i u svakom trenutku biti svjesni da možemo naučiti još puno toga. Pohvale znače puno i treba ih, kao i konstruktivne kritike, prihvatiti raširenih ruku, ali ujedno ne dopustiti da ometaju kreativne procese. Također je sasvim u redu ako njihove umjetnine ne izađu na vidjelo i ako ih zadrže za sebe jer ih to ne čini manje vrijednima!
