Kalendar događanja

Siječanj 2021
Pon
Uto
Sri
Čet
Pet
Sub
Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Upoznaj Laru Iličin - djevojku koja se krije iza imena „Fitwithoutguiltˮ

Ovaj mjesec, u sklopu rubrike Info centra za mlade Osijek pod nazivom „Uspješni mladi – promjenotvorci“, donosimo Vam intervju s mladom promjenotvorkom Larom Iličin poznatijom pod imenom „Fitwithoutguiltˮ. Lara je svestrana i proaktivna mlada djevojka – piše objave na blogu „Fitwithoutguilt”, kreira sadržaj na društvenim mrežama, bavi se fitnessom i bodybuildingom, napisala je i objavila dvije e-kuharice, i još mnogo toga. 


Međutim, Lara ne bi bila ono što danas jest da nije pobijedila bitku s poremećajima u prehrani te svoje iskustvo javno i iskreno podijelila.

O Lari Iličin, blogu „Fitwithouguiltˮ, bitci s anoreksijom i bulimijom, mentalnome zdravlju mladih i ostalim temama možete pročitati u nastavku. 

 

Za početak, molim te da se ukratko predstaviš. Tko je Lara Iličin?  

 

- Najiskrenije, ovaj mi je dio uvijek, nekako najteži jer se velik broj ljudi, većinom, predstavlja putem imena i prezimena te titula koje su dobili u životu. Ono što bih za sebe, uvijek, prvo izabrala kada se nekome predstavljam jest da sam obična djevojka čiji je san pomoći drugima putem onoga što radi i voli više od vlastitoga života. Uvijek bih se prvo predstavila putem imena „Fitwithoutguiltˮ jer kako je ono zaživjelo, tako sam i ja kao osoba.


Titule nisam osvojila niti sam poznata po čemu kao individua te iz toga razloga ne vežem poseban značaj uz svoje ime, dok „Fitwithoutguiltˮ (moja nova ličnost) u jednu ruku ističe ljubav, nježnost, razumijevanje i osobni napredak, ali i disciplinu, ustrajnost, volju i predanost te tako prikazuje balans koji mnogima donosi značaj. Zato ga biram i zastupam jer ono nosi poruku „promjeneˮ koju sam cijeli život tražila.  

 

Kao individua, iza svoga pravoga imena, mogu istaknuti da sam kreativna, da su mi disciplina i znanje na prvim mjestima kada su u pitanju prioriteti, da volim čitati i pisati jer tako kreiram nove svjetove koji mi daju mogućnost maštanja i stvaranja željene promjene svojim sadržajem… Poprilično sam emotivna, a ljubav i iskrenost emocije su koje smatram zvijezdama vodiljama u svome životu.

 

Proaktivna si mlada osoba – pišeš objave na blogu „Fitwithoutguilt”, kreiraš sadržaj na društvenim mrežama, baviš se fitnessom i bodybuildingom, napisala si i objavila dvije e-kuharice, itd. Kako organiziraš svoje vrijeme? Što radiš u slobodno vrijeme?

 

­ Svoje vrijeme planiram, ali ne mogu reći kako imam „slobodno vrijemeˮ. Smatram kako je moje „slobodno vrijemeˮ čitanje knjiga koje će mi dati poticaj za kreiranje sadržaja za druge ljude ili odlazak na trening putem kojega ulažem u izgradnju svoga tijela. Naravno, mnogi ne smatraju kako je to slobodno vrijeme, ali za mene je jer me potiče na rad na sebi i na poboljšanje onih aspekata koji, po mome mišljenju, nisu dovoljno razvijeni. Organizacija, svakako, nije laka i zbog svih svojih obaveza planiram nadolazeći tjedan kako ni jednu stavku ne bih zaboravila. Nije lako, a to mogu potvrditi jer sve radim sama – od objava na blogu, snimanja, uređivanja fotografija i videa, planiranja sadržaja za društvene mreže do pisanja planova prehrane koji ulaze u sklop posla koji radim i od kojega zarađujem, ali to volim i nikada ne bih od svega odustala.


Zamolio bih te da opišeš svoje iskustvo s poremećajima u prehrani – anoreksijom i bulimijom. Na koji način si spoznala da patiš od poremećaja u prehrani? Koliko dugo je 

trajala tvoja bitka i kada je završila?

 

­ Moja priča započela je 2013., pred kraj moje 11. godine. Zapala sam u poremećaj u prehrani koji mi je preokrenuo život naglavačke. Prestala sam ići u školu, završila prvo u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, a onda u Vrapču gdje sam bila s odraslima na odjelu kao jedanaestogodišnja djevojčica i, nažalost, doživjela različite traume. 

Hospitalizacija je trajala tri mjeseca (u frekvencijama) te su me nakon toga (kada su shvatili da mi nema spasa u Hrvatskoj zbog pristupa liječenju) odveli u Portugal gdje 

sam na liječenju bila godinu i deset mjeseci.

 

Ne mogu reći kako je uzrok mog potonuća u bulimiju i anoreksiju bila nesreća u životu jer nije.  Sve je krenulo od toga da se nisam dovoljno cijenila; biti odlikašica nije mi značilo, biti najbolja u sportu nije mi značilo, lijepe riječi nisam mogla spoznati i uvijek sam ugađala drugima te sam, počesto, životne situacije interpretirala krivo u smislu da sam smatrala kako je „svaka loša stvar moja krivicaˮ, a roditelji to nisu vidjeli i nikada mi nisu pružili dovoljnu podršku. Problema u kući uvijek je bilo, ali nikada se nisu riješili do kraja te sam kao dijete uvijek pokušavala sve ispraviti. 

 

Nisam razumjela kako to nije moja zadaća te sam iz toga razloga, kako bih natjerala ljude oko sebe na promjenu, krenula s uništenjem sebe. Jednostavno, smatrala sam kako drugoga puta nije bilo jer oni svoju svijest nikada ne bi probudili. U početku je želja bila samo „ostvariti promjenuˮ; u odnosima kod kuće, svoga izgleda, odnosa s drugima… 

Ali onda je sve otišlo van kontrole i ja sam, zaista, zapala u psihički poremećaj. Izgubila sam sebe, sve vrijednosti koje sam poznavala, a skoro i svoj život. U nekoliko trenutaka pokušala sam sve okončati jer, zaista, nisam željela živjeti. 

 

Nakon hospitalizacije u Hrvatskoj, odvedena sam u Portugal gdje sam živjela s ljudima koji su mi danas kao druga obitelj. Roditelje prva četiri mjeseca uopće nisam vidjela te sam bila primorana pričati engleski. Nikoga tamo nisam poznavala, ali sam imala dobru njegu i ljude koji su mi bili ogromna podrška. Vratila sam svoju tjelesnu težinu (u početku procesa izgubila sam 22 kilograma) te sam uz cjelokupno liječenje počela shvaćati svoju vrijednost. Osamostalila sam se, upoznala različite aspekte života odraslih, naučila novi jezik i u jednom sam velikom pogledu odrasla jer sam bila na to primorana. Sve u svemu, izgradila sam novu ličnost i život koji su prisutni danas.

 

Kako je okolina reagirala kada je saznala da si oboljela od anoreksije i bulimije? Zašto su osobe koje pate od poremećaja u prehrani često stigmatizirane od strane društva? 

Na koje sve načine društvo može biti inkluzivnije prema tim osobama?  

 

­ Osuda od strane okoline bila je velika jer ljudi ne razumiju pojam „poremećaj u prehraniˮ. Ljudi isti vide kao težnju osobe da bude model, ali srž problema puno je dublja od toga. Radi se, najčešće, o manjku samopouzdanja kod osobe koji je prouzrokovan perfekcionizmom ili nemogućnošću adaptacije na norme i težnje društva koje su nametnute. Ujedno, u 90% slučajeva oboljela osoba ima loše odnose unutar obitelji pa se i tu jave različite posljedice jer dijete koje oboli nema podršku i povuče se u sebe, a kada se to dogodi sve krene nizbrdo. Kao savjet koji bih dala društvu po pitanju inkluzivnosti oboljele osobe jest to da s njom ne razgovaraju o hrani, da ju pokušaju razumjeti na jednoj dubljoj razini (polazište problema) te da se trude isticati kvalitete koje osoba ima (kreativnost, predanost, nježnost, ambicioznost..).

 

Koja te misao vodila kroz borbu s poremećajima u prehrani? 

 

­ Nije me vodila samo jedna misao, već više njih, ali dvije bih mogla istaknuti kao „glavneˮ; da zaslužujem i mogu bolje te da moram napredovati jer znam kako će jednoga dana moja priča (kada se izvučem) nekome poslužiti kao svjetlo u tami.

 

Svoje iskustvo s anoreksijom i bulimijom odlučila si podijeliti javno i iskreno na Internetu. Kako si došla na ideju kreiranja bloga i sadržaja na društvenim mrežama? Zašto „Fitwithoutguiltˮ?

 

- Iskrenost je karakteristika koja je najviše zastupljena na mome profilu, upravo zato što me je ona izvukla iz životnoga raskola. Trenutak kada sam shvatila da želim započeti „nešto svojeˮ te da želim kreirati sadržaj koji će motivirati druge, bio je u srpnju 2017. godine kada sam kreirala ime „Fitwithoutguiltˮ. U početku su to bili samo recepti, a onda sam shvatila kako se ljudima sviđaju moji tekstovi, misli i savjeti te sam, jedan dan, krajem 2017. objavila svoju priču na blogu za koju je osvrt bio ogroman, u pozitivnome smislu. U tom trenu shvatila sam kako je vrijeme da sebe još više unaprijedim (fizički i psihički) jer „moje tadašnje stanje ne opravdava snagu koju imam u sebi i koju drugima želim prenijetiˮ. Od 2018. godine krenula sam raditi na jačanju sebe gdje je moja želja da svoju priču istaknem javno izrasla u misao vodilju. Tako je nastao „Fitwithoutguiltˮ kao naziv moje inspiracije i puta koji sam htjela obilježiti nečim „boljim”.


Svakodnevno si aktivna na društvenim mrežama. Smatraš li da društvene mreže negativno utječu na psihičko i fizičko zdravlje mladih jer često promoviraju „savršenˮ fizički 

izgled? 

 

­ Smatram da je tako te sam i sama svoj boravak na društvenim mrežama iz toga razloga ograničila. Mislim kako društvo zaboravlja prave vrijednosti koje bi se trebale 

isticati, a to vidim kao najveći problem. Nametanjem normi čovjek zaboravlja tri bitne činjenice koje održavaju „ljudskost i empatičnostˮ osobe:

1. Svi ćemo jednoga dana umrijeti (imamo ograničeno vrijeme).

2. Bez emocija i nutarnjeg zadovoljstva, ništa drugo u životu nema smisao jer emocija vodi čovjeka.

3. Svi kreiramo svoj život i trebamo preuzeti odgovornost za svoje postupke, a ako to ne možemo učiniti, onda se trebamo mijenjati kako bismo do toga jednoga dana i 

došli jer, na kraju dana, nitko ne zna sve.

 

10.listopada obilježio se Svjetski dan mentalnoga zdravlja. Je li mentalno zdravlje mladih i dalje tabu tema u društvu ? Ako misliš da je, zašto ?

 

Smatram kako je mentalno zdravlje mladih i dalje tabu tema jer ljudi ne vide važnost u razvijanju psihičkoga aspekta. Većini ljudi najbitnije je ono vizualno, opipljivo i lako dokučivo, dok se mnogi ne žele zamarati onime što je „težeˮ, ali ljepše. Neće svatko htjeti prodrijeti u sebe kako bi se mijenjao, a ako sama osoba ne vidi svrhu u tome kao ni u ulaganju u nešto što nije opipljivo i što je „umarajućeˮ, a psiha to jest, lakše je različite aspekte psihe osuditi, nego li sebe promijeniti kako bismo nešto shvatili i unaprijedili. Primjerice, ako sagledate roditelje, jako je malen postotak onih koji smatraju da trebaju promijeniti svoj odgoj radi napretka djeteta. 

 

Uzrok toga jest zapravo činjenica da je čovjeka strah neuspjeha i nedovoljnosti, tj. u pitanju je kriva percepcija koju je lakše preuzeti, samo kako se čovjek ne bi morao 

sukobiti s onime gdje ima prostora rasti i napredovati.

 

Kako mladi mogu očuvati svoje mentalno zdravlje ? Što radiš s namjerom očuvanja svoga mentalnoga zdravlja ?


- Savjet koji bih dala mladima za očuvanje svoga mentalnoga zdravlja jest to da uvijek stave naglasak na 3 stava:

1. Ako negdje možete napredovati to je prilika, a ne gubitak.

2. Percepcija određuje čovjekov cjelokupan svijet, zato savladajte njome i preuzmite kontrolu nad svojim životom.

3. Ulažite u sebe jer to zaslužujete.

 

Moj način očuvanja mentalnoga zdravlja jest, zapravo, rad na sebi – čitam, mijenjam, komuniciram, proučavam i uzmem odmake u životu kada mi je potrebno. Drugim riječima, iz dana u dan težim stvoriti sve veću svijest kako bih bila mirnija sa sobom, svojom pozicijom i okolinom u kojoj se nalazim. Trudim se vidjeti priliku u svakoj neprilici jer se uvijek sjetim kako sam jednom, skoro, izgubila život te kako nema ništa bolnije i teže od toga.

 

Za kraj, što bi poručila mladim osobama koje pate od nekog psihičkog poremećaja ili neke psihičke bolesti? Kako lakše prebroditi teško razdoblje i kome se obratiti? 

 

­ Mladima s određenim psihičkim poremećajem ili određenom psihičkom bolesti svakako bih savjetovala pronalazak osobe s kojom će biti voljni napredovati i rasti te joj dati svoje potpuno povjerenje. Osim toga, bitno je raditi ono što volimo. Stvaranjem, kreiranjem, promatranjem i ulaganjem u nešto što u nama budi lijepe emocije rastemo, a  kako rastemo, tako se i psiha adaptira, dok ne dođemo do pozicije u kojoj znamo da vrijedimo i da možemo ostvariti što god naumili u životu.

 


Intervjuirao: Ivan Vuknić