Možeš li se ukratko predstavit čitateljima?
Pozdrav svima! Zovem se Marin Rašić. Rođen sam 01. srpnja 2003. godine. Pohađam četvrti razred prirodoslovno-matematičke gimnazije u Osijeku. Ljubav i strast koju imam prema fotografiji naslijedio sam od svoga oca.
Kako si i kada otkrio svoju ljubav za fotografiranjem?
Fotografiju sam počeo otkrivati već kao malo dijete ? Dok su se ostali dječaci mojih godina igrali autićima, ja sam se pravio da snimam intervjue s plastičnom kamerom. Volio bih spomenuti jedan „fun fact“; razbio sam tatin profesionalni fotoaparat tijekom igre - sa samo tri godine! S obzirom na to, mogu reći da sam se rodio s time. Ozbiljnija priča počinje u osmom razredu osnovne škole, kupnjom prvog fotoaparata.
Što smatraš svojim najvećim uspjehom?
Svojim najvećim uspjehom smatram ustrajnost u tome čime se bavim. Vjerujem da sam najmlađa osoba koja se počela baviti fotografijom. Dosta ljudi me na mojim počecima gledalo s čuđenjem. Brojni su se zapitali: ”Zar će nas zaista dijete fotkati?” Nakon primitka fotografija, svi odgovori su bili riješeni. Moram priznati da nije nimalo jednostavno baviti se određenim oblikom umjetnosti (poput fotografije) na našim prostorima. Velikim uspjehom smatram i to što nisam odustao kada je bilo najteže te što sam ostvario veliki dio onoga o čemu sam nekada samo sanjao. No ipak, najveći uspjeh od svih jest zadovoljstvo onih za koje radiš ?
Što najviše voliš fotografirati?
Najviše volim fotografirati portrete. Generalno, svaki oblik fotografije koji uključuje rad s ljudima mi je izuzetno drag. Uvijek je izazovno, dinamično i pruža veliku slobodu u kreiranju sadržaja. Obožavam onaj osjećaj kada osobi mišljenja “Ja nisam fotogeničan/na” ili “Ja nikada dobro ne ispadnem”, uspiješ svojim radom dokazati suprotno. Naposljetku, ali po meni najvažnije, fotografija je vječna uspomena ljudima. Bilježiš trenutak u vremenu i u tome i jest čar ovoga posla- prouzrokovati emocije ljudima. Vjerujem da je ovo povezano s time što su komunikacijske vještine i psihologija nešto što me također izuzetno zanima.
Imaš li nekoga tko ti je inspiracija?
Inspiracija su mi brojni drugi fotografi i generalno ljudi oko mene, ali moram istaknuti Dušana Petrovića kao najveću inspiraciju. On je postigao nešto što nije niti jedan fotograf na našim prostorima. Pratim i brojne strane fotografe poput Taylora Jacksona, Tima Walkera i Edvarda Leea, koji su mi također velika inspiracija u radu.
Čime se još baviš u slobodno vrijeme?
Slobodnoga vremena i nemam previše, ali kada ga imam, uvijek je to druženje s prijateljima ili spavanje (s obzirom na to da spavanje nije nešto s čime sam upoznat- haha). Prijatelji su mi važan faktor u ovome poslu jer mi njihova podrška mnogo znači. Također, slobodno vrijeme volim iskoristiti za odgovaranje na pitanja onima koji se javljaju s brojim pitanjima o fotografiji. Ispunjava me pomaganje ljudima.
S obzirom da si maturant, kako usklađuješ školske obveze sa svime s čime se baviš?
Za sada dosta dobro. Zaista je teško ići u ovako zahtjevnu školu i baviti se fotografijom, ali moj dobro poznati stav je da se u životu može sve, ako su uz naporan rad prisutni želja i vjera u samoga sebe. Nije niti malo jednostavno, ali ako očekujemo natprosječan uspjeh, onda se moramo natprosječno posvetiti tome. Nezgodno u svemu ovome jest to što škola traži maksimum od tebe, fotografija također i vrlo važno je ne izgubiti sebe tijekom procesa-što se nerijetko zna dogoditi.
Misliš li se fotografiranjem baviti i u budućnosti?
Fotografiranjem se definitivno mislim baviti u budućnosti. Život piše čudne priče, stoga ne želim garantirati da je fotografija nešto s čime ću dočekati duboku starost. Za sada znam da je to pravi put te vjerujem da će tako i ostati.
I za kraj zašto misliš da je za mlade dobro imati hobi?
Ne bih rekao da je za mlade dobro imati hobi. Usudio bih se reći da je nužno! Hobi je nešto što ti usmjerava pažnju na produktivnost i kreativnost. Navodi te na rad i djelovanje. Podiže samopouzdanje i samosvijest. Jednostavno izgrađuje nas kao ličnost. Posebno je važan faktor tijekom odrastanja i puberteta. Mladima je potrebno da se osjećaju korisno. Hobi, kakav god on bio, donosi sve navedeno.
Intervjuirala: Ramona Salha